Croatia Infiltration – Hrvatski istraživači napuštenih građevina – 1. dio reportaže
Važnost dobre i kvalitetne svjetiljke spoznali smo već na prvim pancirnim vratima koja su smještena pod pravim kutom u odnosu na otvor ulaza. Mrak je u tunelima Željave apsolutan čemu bitno doprinosi tamna prašina koja je prekrila svaki centimetar tunela . Ručne svjetiljke snage 200-300 lumena u ovom okolišu više uopće ne izgledaju toliko moćno jer tamne površine jednostavno upijaju svijetlost. U mrklom mraku Andrija i ja smo uvidjeli da smo outgunned po pitanju svjetla. Fenixove TK21-ice daju neusporedivo više svjetla od naših Solarforceica i što je u nekim trenucima još važnije bacaju ga vrlo daleko. Kineski “Ultra X” uspijeva obasjati cijelu galeriju koja je široka 16 metara i visoka 7-12 metara – zavisno od lokacije.
Dok polako šećemo tunelima Josip nam pojašnjava funkciju pokrajnjih prostorija. Male, urušene i nezanimljive prostorije koje nalikuju jedna drugoj preskačemo nakon što bi vidjeli jednu (uglavnom se radi o vatrogasnim stanicama), ali ulazimo u sve ostalo što je prohodno. Gotovo je nemoguće kretati se pravocrtno jer je svakih nekoliko metara ili rupa ili odlomljen komad betona. Josipov savjet mi konstantno odzvanja u glavi. Mihovil nas još nekoliko puta opominje – “Mi smo ovdje bili valjda 20 puta, ali gotovo svaki puta se netko od nas ozlijedio ili natukao.” Sjetio sam se ove rečenice kad sam koji sat kasnije u uskom hodniku zapeo glavom za armaturu i bio sretan što sam glavu zaštitio kapom.
Istraživanje
Čim je nestalo vanjskog svjetla temperatura u tunelima je narasla (u našem slučaju) na 10-ak stupnjeva Celzijevih. Vanjska temperatura je u vrijeme našeg posjeta bila -10 Celzijevih stupnjeva. Obišli smo nekoliko lokacija na kojima su bili sustavi za održavanje klime unutar objekta. Svi uređaji su temeljito uništeni, ali na jednoj lokaciji je preživio okvir klima opreme i dao nam naslutiti o kojem kalibru sustava se tu radilo. Ogroman prostor bio je održavan na konstantnoj temperaturi i vlazi, a sav zrak koji se uzimao izvana mogao se filtrirati od kemijskih, bioloških i nuklearnih opasnosti. Bacili smo pogled kroz nekoliko okana za zrak koja vode iz tunela do površine brda. Relativno lako ih je pronaći jer je oko njih svjež zrak i osjeti se propuh. Svi sustavi za cirkulaciju zraka su temeljito uništeni, kao i sve drugo u tunelima.
Provlačili smo se kroz relativno male tunele većina kojih je bila urušena ili izbušenog i izrovanog poda. Tu je trebalo biti ekstra oprezan jer smo se kretali uglavnom po uskom neoštećenom dijelu poda uz zidove i pritom strugali odjećom, opremom i ruksacima po grubim zidovima prekrivenim prašinom.
Iznad aerodroma
Razglabajući o nekadašnjim funkcijama prostorija načeli smo i temu radarskog položaja na Plješivici, na vrhu brda u koje je ukopan aerodrom Željava. Croatia Infiltration je više puta istražio i tu poziciju. Na vrhu Plješivice jugoslavenske oružane snage postavile su radar kojim su mogle nadzirati dobar dio Jadrana, navodno čak i Italije te na istočnu stranu i većinu bivše države. Koliko je pozicija povoljna za radarsko motrenje toliko je surova za boravak ljudi. Mihovil, Josip i Matija napušteni su radarski položaj posjetili krajem kolovoza, početkom rujna i tamo pronašli snijeg i led, a cijelo vrijeme šibao ih je hladan vjetar.
Njihove ekspedicije su se nakon višegodišnjeg iskustva u istraživanju, planinarenju i općenito boravku na ne baš gostoljubivim mjestima pretvorile u dvodnevne. Razlog tome je bolje istraživanje lokacije, izrada što više atraktivnih fotografija i izbjegavanje brzanja koje može dovesti do ozlijede. Posebno je vremenski zahtjevno fotografiranje jer se uglavnom radi o lokacijama s malo ili ništa prirodnog svjetla pa se fotografije rade uz pomoć stativa i puno umjetnog svjetla i s iznimno dugim ekspozicijama. Vrijeme potrebno za jednu fotografiju može doseći i desetak minuta.
Croatia Infiltrationovo zadnje istraživanje radarskog položaja Gola Plješivica bila je dvodnevna ekspedicija, a spavanje unutar napuštenog i devastiranog objekta gdje su nekoć bile smještene vojne posade pothvat je koji je zahtijevao dosta improvizacije i snalažljivosti. Dečki nisu htjeli narušiti izgled i stanje objekta u kojem su ga pronašli, a morali su se nekako ugrijati pa su se poslužili odbačenim metalnim ormarom kojeg su pronašli van objekta. Unijeli su ga u svoje sklonište za tu noć i u njemu zapalili vatru te se tako ugrijali i naspavali. Ujutro su jednostavno iznijeli ormar i iza sebe ostavili prostoriju u stanju u kojem su je i zatekli.
Moj entuzijazam povodom nalaženja preživjelih dokumenata i listanje njihova sadržaja su Josip i Mihovil popratili pričom kako bi htjeli sve ostaviti u stanju u kojem je pronađeno. Priznajem da bih prije nego što sam upoznao Mihovila, Josipa i Matiju vjerojatno poželio uzeti neki suvenir s takvog mjesta, no potpuno razumijem i podržavam njihov stav da se u napuštenim objektima ostavljaju samo tragovi koraka i uzimaju isključivo fotografije. Fotografirao sam neke od zanimljivijih dokumenata, a posebno zanimljiv je bio shematski prikaz nama nepoznatog uređaja u obliku postera i k tome još na ruskom jeziku. Većina papirnatih dokumenata vrlo je vjerojatno spaljena u eksploziji, vjerujemo da je dio odnesen pri evakuaciji baze, a sasvim sigurno je nemala količina dokumenata završila kao suvenir u rukama brojnih posjetitelja. Ono što je ostalo, koliko god to bila mala količina, osobu jednostavno tjera da u mraku, tišini i prašini tih zaboravljenih tunela pokuša zamisliti kako je baza izgledala za vrijeme svojih slavnih dana. Cjelokupna priča o objektu je ono što čini ovakve posjete izuzetno zanimljivim. Vidjeti i pokušati razumjeti trud inženjera i graditelja koji su napravili takav jedan objekt i zatim stotine, možda i tisuće, ljudi koji su ga održavali i radili u njemu. Nije to primjenjivo samo na aerodrom Željava već na svaku napuštenu lokaciju od kojih većina ima svoju specifičnu i sasvim sigurno zanimljivu priču. U tom času sam više nego ikad shvatio svu zanimljivost i privlačnost hobija kojim se dečki iz Croatia Infiltrationa bave.
Zvijezda
Našu šetnju popratnim prostorijama baze smo nastavili obilaskom jedne od elektrana u kojoj smo pronašli ogromni agregat, rastrgan, okraden i temeljito zahrđao. Posjetili smo i ogromnu halu u kojoj se nalazi nekoliko divovskih tankova koji su nekoć sadržavali gorivo za samostalno funkcioniranje cijele baze. Posebno zanimljiv dio je tzv. zvijezda. Prostorije duboko u srcu planine u kojima su se nalazili menza, operativni centar, ambulanta, centar za vezu i prisluškivanje, odjel za razvijanje fotografija koje su snimali izviđački avioni, šifranti, učionice i padobranska sekcija. Sve te prostorije su zvjezdasto raspoređene oko jedne centralne u kojoj je bio smješten jedan od sustava za kontrolu klime. Najbolji znak približavanja zvijezdi su kilometri filma za izviđački sustav LORAP (LOng Range Aerial Photographic). Film je razbacan po podu, u manjim i dužim segmentima, a u samoj prostoriji gdje su se razvijali ti filmovi formata četiri inča (LORAP je američki izviđački sustav koji se postavljao na pilon lovca MiG-21 JRV-a) se i dan danas mogu pronaći veliki namotaji istog.
Kretanje zvijezdom je otežano zbog otvorenih i oštećenih šahtova za instalacije koji hodnike čine jedva prolaznim te zbog velike količine savijenog i hrđavog metala koji izviruje iz svakog kutka – sa zidova, stropova i iz poda.
“Odrezali smo desetak centimetara filma koji nam je izgledao najbolje očuvan i dali ga na razvijanje prijatelju na Akademiju dramskih umjetnost u Zagrebu, međutim ništa od toga. Previše je uništen da bi se vidjelo ima li što na njemu. Zanimljivo je da je profesor koji je radio s njim na razvijanju rekao da nikad u životu nije vidio taj format filma ” – pojasnio je Josip dok smo razgledavali kutije za pohranu filma s natpisom “Film 4 inča”.
Napustivši zvijezdu odšetali smo do ulaza broj četiri gdje je svod glavnog tunela popustio i urušio se. Josip i Mihovil su nam pojasnili da se urušavanje dogodilo puno godina nakon miniranja i da je uzrok tome voda. Iz ogromne rupe na stropu galerije cure velike količine vode i slijevaju se niz zlokobno svinutu armaturu. Na jednom mjestu armatura drži u zraku ogroman komad betona koji zasigurno teži više tona, a možda je ta brojka i dvoznamenkasta. U rupi je vidljivo tkivo planine koja je počela polako proždirati ovo djelo ljudskih ruku bez obzira što armirani beton koji čini tunele izgleda možda i dva metra debeo. Svaki curak iz stropa potencijalno je mjesto ovakvog urušavanja u budućnosti što nam je dobar podsjetnik koliko opasne mogu biti ovakve posjete. Odlučili smo ne izaći kroz ulaz broj četiri jer je s vanjske strane druga država čiju granicu nismo željeli ilegalno preći.
Vratili smo se do ulaza broj tri i vidjeli da su ova pancirna vrata u najboljem stanju. Naime, zatvorena su. Najmanje su oštećena eksplozijom od svih takvih vrata na objektu, a dizajnirana su da se zatvore vlastitom masom pa su tako i ostala. Vrlo vjerojatno zauvijek jer tolike tone čelika i betona malo što može, a danas ni ne želi, pomaknuti iz slomljenog i propalog ležišta.
Višesatno lutanje podzemnom bazom počelo je uzimati svoj danak u umoru, gladi i žeđi. Odlučili smo se povući do ulaza broj dva i tamo odmoriti, pojesti i popiti nešto.
Dnevno svijetlo me malo ošamutilo jer su sati u potpunom mraku prekinutim tek svjetiljkama potpuno zavarali moj mozak i uvjerili ga da je noć. Ulaz broj dva pokazao nam je i da se uskoro sprema zalazak sunca te da bi našu ekspediciju trebali polako privesti kraju.
Izlazak
Relativno kratak odmor uz obavezan grah iz konzerve i zadovoljne osmijehe na Andrijinom i mom licu ispunili smo razgovorom o ugođaju pri posjeti napuštenim objektima. Josip i Mihovil su nam pojasnili: “Ovakav objekt nipošto ne možeš obići sam. Mrak i sablasna tišina ispresijecana isključivo zvukovima planine i najhrabrijima probude jezu već nakon desetak minuta. Mozak se počne poigravati s tobom i brzo ćeš zamišljati svašta u mraku kojeg ne sječe baterijska svjetiljka.”
“U Željavi radio uređaji sa slušalicama koje nosimo sa sobom imaju dodatnu funkciju društva i kada nismo jedan pored drugoga. Osim što mogu biti od presudne važnosti u slučaju nesreće, iznimno su korisni kada se orijentiramo u objektu i uvelike pomažu u osjećaju da nisi sam.” – završio je Josip. U nekoliko navrata smo se razdvajali u dvije grupe. Josip bi ostao uz Andriju i mene, a Mihovil bi vodio Filipa i Vjeku. Komunikacija Puxingovim radio uređajima koju su redovito održavali Mihovil i Josip uvijek je odlično funkcionirala – bez obzira na beton, armaturu i planinu koja je ponekad stajala između nas.
Spremanjem svega što smo donijeli sa sobom započeli smo izlazak iz tunela. Bjelina snijega nam je šokirala oči bez obzira što je od prekrasnog dana koji smo ostavili za sobom na ulasku ostao samo sumrak.
Urban Gadgette i Croatia Infiltration
Posjet Željavi i ekipa Croatia Infiltrationa su na Andriju i mene ostavili iznimno pozitivan dojam. Hobi kojim se bave izuzetno je zanimljiv i u potpunosti razumijem kako može biti adiktivan. Iako ovo nije moj prvi posjet napuštenoj građevini, svakako je najimpresivniji čemu je pridonijela i sama građevina. Sasvim sam siguran da je naše stručno vodstvo većinom odgovorno za kvalitetu posjete. Moja fascinacija napuštenim građevinama ovim je dobila dodatnu injekciju i u glavi su mi se nizale ideje suradnje Urban Gadgettea i Croatia Infiltrationa, a slično je razmišljao i Andrija. Vjerujemo da ovo nije zadnji puta da ste čitali o njima na Urban Gadgetteu, a ako se ostvare neki naši planovi možda ćete u budućnosti ovdje čitati i njih.
Do tada vas pozivamo da posjetite Facebook fan stranicu Croatia Infiltrationa na kojoj ćete pronaći brojne zanimljive fotografije njihovih prošlih ekspedicija i tako otkriti objekte za koje možda niste ni znali da postoje te namjenu koju su nekoć imali. Bacite pogled i na internetsku stranicu Croatia Infiltrationa gdje možete pronaći podatke kako angažirati tvrtku Urbano Istraživanje d.o.o. za asistenciju pri istraživanju napuštenih lokacija radi snimanja filmova, video spotova, fotografija ili možda samo za turističke posjete. Mihovil, Josip i Matija pružit će vam kompetentno i zanimljivo vodstvo da svoj posao obavite što sigurnije.
Čitatelji koje žele saznati više o napuštenom aerodromu Željava i vidjeti kako je izgledao dok je bio u funkciji neka posjete web stranicu www.zeljava-lybi.com. Posebno preporučamo da pogledate kartu s kazalom koja pojašnjava funkciju gotovo svakog prostora u podzemnom dijelu aerodroma. Ta karta je i meni poslužila kao odličan podsjetnik pri nastajanju ovog teksta.
Fotografije 3D modela podzemnog dijela aerodroma Željava. Model je za potrebe ovog teksta izradio Goran Račić.
Autor: Goran Maravić
