Černobil/Pripjat – Ultimativna destinacija svakog urbanog istraživača 1. dio
Dana 26. 4. 1986. u 1h i 23 min po ponoći odjeknula je snažna eksplozija iz pravca elektrane. U eksploziji je gotovo pa uništena zgrada reaktora, a njezin udarni val izbacio je gorive elemente iz reaktora po bližoj okolici. Važno je znati da ta eksplozija nije bila nuklearna, već obična parna eksplozija uzrokovana visokim tlakom i visokom temperaturom u reaktoru do koje je dovelo neoprezno provođenje sumnjivog pokusa. U taj kasni sat većina stanovnika Pripjata nije ni čula eksploziju, a širenje radijacije nije palo na pamet ni onima koji su čuli ili čak i vidjeli eksploziju i vatreni stup koji se izdizao iznad zgrade reaktora broj četiri.
Cijeli grad je evakuiran kroz vremenski period od tjedan dana, ljudima je rečeno da je evakuacija privremena i da ponesu samo nužne stvari za odsutnost od nekoliko dana. Iza skoro 50.000 stanovnika Pripjata su ostali kućni ljubimci. Većina ih je bila zatvorena u stanove gdje su i uginuli od žeđi ili gladi. Vojska koja je vodila saniranje nesreće i osiguravala na brzinu formiranu Zonu isključenja je bila svjesna tog problema. Oformljeni su posebni vodovi koji su provaljivali u stanove i izbacivali lešine životinja na ulice gdje su ih druge postrojbe zbrinjavale da ne izazovu zarazu među osobljem zaduženim za saniranje nesreće. Vodič nam je ispričao da su se vojnici dobrovoljno javljali za dužnost ulaska u stanove čime su dobili priliku za krađu “bogatih” stanovnika Pripjata.
Posebni odredi su obilazili sela i rješavali problem stoke i seoskih kućnih ljubimaca. Neki zaseoci su u postupku saniranja područja bili u potpunosti srušeni jer je radijacija u njima bila tako visoka da je najlakše bilo zakopati cijelo selo.
Ljudi koji su radili na neposrednom sakupljanju radioaktivnog materijala nazvani su likvidatori. Zvali su ih još i bio-robotima. Eksplozija je na krov elektrane izbacila veliku količinu nuklearnog goriva i nusprodukata nuklearne reakcije. To su visoko radioaktivni materijali koje su u početku pokušali vratiti u unutrašnjost zgrade (oštećeno kućište reaktora) robotima na daljinsko upravljanje. Međutim robota je bilo malo, bili su spori i jako su se kvarili. Visoko ozračeni roboti se nisu mogli popravljati pa je posao sakupljanja visoko radioaktivnog materijala pao na likvidatore. Ljude u vrlo osnovnoj zaštitnoj opremi koja je tu bila više radi njihova morala, nego zbog stvarne zaštite od snažnog radioaktivnog zračenja. Osobe koje danas rade u Zoni kažu da je dobar bio opreme bio izrađen u kućnoj radinosti prema uputama službenog osoblja. Likvidatori su svoj posao radili tri minute i zatim bi odlazili iz Zone jer bi u tom kratkom vremenu primili značajnu dozu radijacije i svako daljnje izlaganje radijaciji bi im značajno ugrozilo život i zdravlje. Mnogi su radili i duže od tri minute, većina svjesna posljedica koje ih očekuju, ali s idejom da netko mora odraditi taj težak posao.
Evakuaciji su se opirali stari ljudi koji su nastanjivali sela u opasnoj zoni elektrane. Oni su odbijali otići jer se nisu mogli pomiriti s činjenicom da bježe od nevidljivog neprijatelja. Vrlo brzo nakon nesreće određen broj starijih ljudi se vratio u svoje domove i neki od njih i danas žive tamo. S obzirom na nedostatak bilo kakve infrastrukture i institucija modernog društva, ovise o vojsci koja im donosi zalihe nužne za preživljavanje.
Ulazak u Pripjat
Nakon toliko vremena i toliko pregledanih slika našao sam se tamo, u Pripjatu. Nakon finalne kontrolne točke cesta nas je usmjerila u malu šumu. Dojmovi viđenog su mi se u mislima miješali sa pričama naših vodiča pa isprva nisam primijetio da se ne vozimo kroz šumu nego obraslim gradskim ulicama Pripjata.
Zaustavili smo se na glavnom trgu, pored hotela Polissia. Izašao sam iz kombija i osjetio kako me po licu zapuhuje topli vjetar. Vjetar je nosio samo zvuk udaljenih krošnji koje su se njihale na laganom vjetru. Obuzeo me jedinstven osjećaj, stajao sam na glavnom trgu grada veličine Karlovca u kojem je u tom trenutku bilo tek nekoliko ljudi i svi su bili oko mene. Vodič nas je informirao da ukoliko se netko ne osjeća dobro može slobodno ostati u kombiju. Pojasnio je da se velik broj posjetitelja teško nosi s jezom i depresijom koju pobuđuje ovaj napušteni grad.
Uputili smo prema hotelu. Gradom nas je vodio mladi vojnik koji se brzim korakom penjao stubištem prema zadnjoj etaži hotela. Putem sam bacio pogled u sobe hotela koje su bile prepune raslinja, u nekima je iz podova i zidova raslo pravo drveće. Stigli smo na odredište. Doveo nas je u prostoriju iz koje puca pogled na nuklearnu elektranu. Nagnuo sam se kroz prozor i pogled mi je obuhvatio veći dio Pripjata. Znatiželju mi je privukao poznati vizual ovog grada bez ljudi – ogroman žuti vrtuljak.
Odmah pored hotela se nalazi zgrada kulturnog centra, upravo tamo nas je vodič usmjerio nakon hotela. Hodajući prostranim trgom u smjeru kulturnog centra uvidio sam nekadašnju ljepotu planski građenog Pripjata. Bio je to moderan grad koji za svoga kratkog života od 16 godina nije stigao ostarjeti. Za to se pobrinula tragedija na njegovoj periferiji koja ga je u malo manje od tri desetljeća postarala za nekoliko stotina godina.
Po podu zgrade kulturnoga centra razbacana je ogromna količina knjiga i postera – takvi materijali očigledno nisu na cijeni kod pljačkaša. S druge strane nedostaje puno građevinskog materijala koji su ti isti lopovi raznijeli i van Zone. Sveprisutna obilježja Sovjetskog Saveza pokazuju kako je Pripjat ostao zarobljen u 1986-oj godini. Takva obilježja danas izazivaju znatiželju kod mladih ljudi koji nisu osobno doživjeli bivšu državu ili su jednostavno živjeli u nekom drugom kraju svijeta. Njihovu znatiželju iskorištavaju pljačkaši i prodaju “suvenire” iz tog doba na tržnicama i sajmovima, ne hajeći za činjenicu što se vrlo vjerojatno radi o radioaktivnim predmetima koji mogu ugroziti zdravlje njihovih kupaca, ali i njih samih. Posebno devastirani dio kulturnog centra je kazalište.
Nakon kulturnog centra krenuli smo u obilazak zabavnog parka. Najpoznatiji simbol parka, ali i jedan od simbola Pripjata, je ogroman žuti vrtuljak. Kad sam ga ugledao pomislio sam kako je puno veći nego što sam zamišljao da će biti. Podnožje mu je gotovo u potpunosti zahrđalo i izgleda kao da neće još puno godina stajati uspravno. Zabavni park je sagrađen sredinom 1980-ih, trebao je biti otvoren 1. svibnja 1986. godine. Park je navodno otvoren na nekoliko sati 27. travnja da se stanovnicima Pripjata skrene pažnja sa nesreće koju su mogli vidjeti sa svojih prozora. Dan prije nego što su odgovorni zaključili da je evakuacija grada nužna.
Nevjerojatnu tišinu parka koji nije stigao usrećiti brojnu djecu Pripjata prekinuo je vodičev glas. Dozivao nas je da nam nešto pokaže. Objekt njegove pažnje je bila nakupina mahovine nasred asfaltne površine. Pojasnio nam je da je ta mahovina jedno od najozračenijih mjesta u Pripjatu za koje on zna. Mahovina se nalazi u maloj rupi na asfaltu u koju je kiša ispirala sav radioaktivni materijal sa asfalta. Približio je Geigerov brojač mahovini, oglasio se alarm, a na zaslonu se prikazala ogromna brojka – 1700 mr/h (standardno zračenje u normalnim uvijetima života je oko 23 mr/h).
Sljedeća stanica našeg obilaska je bio supermarket. Hodajući pustim ulicama prošli smo pored bolnice u koju nam vodiči nisu dali ući zbog previsoke razine radioaktivnog zračenja. Tamo su dovođene sve žrtve radijacijskog zračenja. U bolnicu su likvidatori odlazili na mjerenja nakon obavljenog posla i u njoj su ostavljali svoju odjeći i oklope.
Vodič nas je zabavljao raznoraznim anegdotama za vrijeme šetnji od jedne lokacije prema drugoj. Jedna od njih mi se urezala u pamćenje. Govori o Rusu koji je odlučio pobjeći od svog vodiča i prenoćiti u Pripjatu što je strogo zabranjeno. Vojnici su ga pronašli usred noći, pijanog na vrhu zgrade sa ispijenom bocom vodke. Ispričao im je da mu je bio životni san prenoćiti u Pripjatu i da je zadovoljan što ga je ostvario. Posljedica ostvarenja njegova sna je bilo par problematičnih godina za agencije koje vode posjetitelje u Pripjat jer vojska nije htjela da pomahnitali turisti nekontrolirano lutaju Zonom.
Obišli smo supermarket koji sadrži stare hladnjače i prazne police te sobu punu propagandnih materijala. Ta soba mi je bila naročito interesantna pošto sadrži portrete tada poznatih osoba iz političkog života SSSR-a i njihove biste te postere u krvavo crvenoj boji – simbolu starog političkog sustava. Neko vrijeme smo poveli prekopavajući po slikama i fotografijama zbog čega nas je vodič požurio da se uputimo prema školi.
Na ulazu u školu trebali smo se probiti kroz dosta vegetacije što nas je učinilo nervoznim zbog radioaktivne prašine koja se slegla na lišće, međutim vodič nas je uvjerio kako se radi o zanemarivo niskoj dozi radioaktivnosti. Škola mi je bila definitivno najinteresantnije mjesto u Pripjatu. Zub vremena je načeo boju i žbuku koje su se dobrim dijelom oljuštile sa zidova, posvuda su bili razbacani udžbenici i dječje cipele. Posebno upečatljiv prizor je bilo more dječjih gas maski koje su prekrivale pod blizu ulaza u školu.
U posebnom sjećanju ostale su mi učionica za biologiju, gdje u posudama još uvijek leže ostaci životinja, i muzička učionica u kojoj se nalazi klavir. Prije nego sam se zaputio na ovu avanturu gledao sam video uradak gdje se jasno čuje i vidi kako taj klavir počne sam od sebe svirati. Video je vrlo vjerojatno montaža, no ja klavir nisam ispuštao iz vidokruga dok god sam boravio u toj prostoriji. Bez obzira što je zub vremena nagrizao zgradu i njen inventar, vidi se da je sve još uvijek namješteno onako kako je ostavljeno 1986. godine. Dok smo hodali hodnicima škole stalno smo bili okupani zelenim svjetlom, obojanim brojnim i bujnim krošnjama podivljale vegetacije.
Poslije škole smo posjetili olimpijski bazen i sportski centar. U sportskom centru smo vidjeli ring za boks, svlačionice, saune, sobe za masažu te prostorije koje su služile kao spremišta sportskih rekvizita.
Pripjat je danas čest motiv fotografa i posjeta neizbježno tjera osobu da uspoređuje stvarnost s viđenim na fotografijama, no ono što mi je izmamilo smiješak na lice jest činjenica da mi je puno lokacija bilo poznato iz popularnih video igara Call of Duty i STALKER. Njihovi tvorci su toliko dobro prenijeli Pripjat u digitalni svijet da bi se većina gamera dosta dobro snašla u gradu.
Izlazak
Sunce se polako spuštalo ispod horizonta i to je bio znak da je naša posjeta završila. Zastao sam prilikom ulaska u kombi i po zadnji puta poslušao tišinu, toliko neprirodnu i nespojivu s brojnim urbanim građevinama. Sjeo sam na svoje sjedalo i gledao kako ogromni blokovi zgrada prolaze ispred mog prozora. Par puta sam se zapitao da li su neke zgrade stvarno napuštene. Izgledale su doslovno savršeno očuvane.
Po drugi puta smo prolazili kontrolne točke, ali ovaj puta obrnutim redoslijedom. Najstroža kontrola je bila upravo na prvoj točki, najbližoj centru Zone. Vojnici su pregledali kombi i naše osobne stvari. Stroga provjera je tu da spriječi posjetitelje u odnošenju radioaktivnih predmeta iz Zone. Bilo me strah i pomisliti što bi se dogodilo da su među našim stvarima pronašli nešto takvoga.
Nakon pretresa vodič nam je pojasnio da moramo proći kontrolu zračenja. Sve su nas uveli u u jednu prizemnu kuću koja djeluje kao da je dio Pripjata te da je također napuštena. Jedino što je odavalo znakove korištenja su naoružani vojnici koji nisu djelovali prijateljski raspoloženi. U interijeru kuće nalazio se metalni kavez okružen vojnicima. Jedan po jedan smo ulazili u taj kavez i stavljali ruke, noge i glavu na označena mjesta. S olakšanjem smo primali signalizaciju da je sve u redu, da je razina radijacijskog zračenja naših tijela i odjeće unutar normalnih granica. Svi smo prošli. Moram priznati da su mi smiješak na licu vodiča i otvorena vrata izlaza iz kuće za mjerenje još uvijek jedan od ljepših prizora koje sam doživio u životu.
Osjećaj koji dobijete nakon ovakvog putovanja je teško opisiv; mješavina strahopoštovanja, jeze, usamljenosti i melankolije. Natjera vas na razmišljanje kada shvatite kako jedan stroj kojega je stvorio čovjek može prouzročiti toliku štetu u tako kratkom vremenu. Moderan život nas je okružio velikim brojem sličnih postrojenja. Tu ne mislim samo na nuklearne elektrane već i na rafinerije, kemijsku industriju, naftne platforme. Pribrojimo li tome činjenicu da su velesile diljem svijeta detonirale desetke nuklearnih bombi koje su iza sebe ostavile i veću pustoš od Černobila, postanete svjesni krhkosti čovjeka kao bića, ali prije svega postanete svjesni koliko naš način života izgleda kao šetnja po rubu. Glupo bi bilo očekivati da se odreknemo takvih postrojenja, iako bi se sasvim lako mogli odreći nuklearnog oružja, ali poprište ovakve nesreće nam pokazuje koliko je bitno imati sposobne, odlično obrazovane i kvalitetne ljude za kormilom takvih objekata. I to nije dovoljno, njima treba neovisna vanjska kontrola koja će se pobrinuti da se moguće pogreške i propusti svedu na apsolutni minimum. Nuklearne katastrofe su možda najjezovitije jer ne šire vatru, plamen, sirovu naftu ili razne kemikalije koje guše sve oko sebe, već šire nevidljivog neprijatelja kojeg naša osjetila ne mogu prepoznati.
Posjet Zoni isključenja u Ukrajini mogu bez ikakve zadrške preporučiti svakome tko voli avanturu, sasvim sam siguran da će biti zadovoljan doživljenim.
Tekst i fotografije: Mihovil Pirnat
