Černobil, gradić u Ukrajini za čije ime nakon 1986. godine zna cijeli svijet, bio je poprište najveće mirnodopske nuklearne katastrofe u 20. stoljeću. Nesreća u nuklearnoj elektrani Černobil ozračila je ogromno područje oko same elektrane i utjecala na stotine tisuća života u regiji, ali i ostavila posljedice na cijeli svijet. Dvadeset i osam godina kasnije Černobil polako, ali sigurno, postaje pomalo morbidna turistička atrakcija.
U radijusu 30 kilometara od mjesta nuklearne nesreće, proglašena je Černobilska zona – Zona isključenja ili otuđenosti ili jednostavno Zona. Najveći grad unutar zone je Pripjat, udaljen svega pet kilometara od elektrane. Pripjat se počeo graditi zajedno sa nuklearnom elektranom 1970. godine i ime je dobio po rijeci na kojoj je izgrađena nuklearna elektrana. Elektrana je za vrijeme SSSR-a dobila službeno ime V. I. Lenjin, ali je bila poznatija pod imenom Černobil – po obližnjem istoimenom gradiću koji je tamo bio prije elektrane i prije Pripjata. Černobil je prije nesreće brojao 14.000 stanovnika. Danas nije sasvim napušten i ima 400-injak stanovnika, uglavnom osoba koje su zaposlene na održavanju Zone. Projekt izgradnje elektrane i pratećeg grada predviđao je da u Pripjatu žive radnici zaposleni u nuklearnoj elektrani i njihove obitelji. Četiri velika reaktora snage 1.000 MW zapošljavala su toliko ljudi da je Pripjat narastao do 49.000 stanovnika. To nije trebala biti konačna brojka. Prema planu vlade SSSR-a u trenutku nesreće u izgradnji su bila još dva reaktora snage 1.000 MW.
Životi stanovnika Pripjata iz temelja su se promijenili 28. travnja 1986. godine kada je naređena evakuacija svih stanovnika grada i okolnih naselja. Ne baš najbolje vođena operacija saniranja nuklearne katastrofe dovela je do toga da su stanovnici evakuirani tek dva dana nakon nesreće koja ih je izložila visokim dozama radijacije iz razorene zgrade reaktora broj četiri. Stanovnicima je rečeno da sa sobom ponesu samo najosnovnije potrepštine jer će se vrlo brzo vratiti svojim domovima. Njihove stvari već su bile toliko ozračene da vlasti nisu mogle dopustiti da se ti predmeti iznose van zone direktno pogođene nesrećom. Građani Pripjata nisu ni slutili da će pogled iz autobusa na brzinu mobiliziranih po cijeloj Ukrajini i ostatku SSSR-a biti njihov posljednji pogled na dom.
Pravac – Ukrajina
Od kada znam za urban exploration, bio sam fasciniran Pripjatom – mističnim, napuštenim gradom duhova u srcu Černobilske zone isključenja. Nisam ni pomišljao da bih ga mogao posjetiti sve dok prilikom jednog internetskog istraživanja nisam kliknuo na link agencije koja je nudila posjete Zoni isključenja. Tada mi je po prvi puta prošlo kroz glavu da posjet toj lokaciji nije toliko nemoguća kao što se čini.
Planirao sam putovati vlakom do Kijeva, no mala razlika u cijenama karata za vlak i avion prevagnula je u korist aviona. Prvi dio putovanja sam riješio u nekoliko sati, ostalo je samo isplanirati ulazak u Zonu. Dozvole sam osigurao preko agencije Chernobyl-zone koja vodi male grupe u obilazak Zone. Ulazak u Zonu osobnim automobilom je zabranjen, osim za ljude koji su nekoć živjeli u Pripjatu i mogu to dokazati pripadajućim dokumentima. Svi drugi u Zonu mogu ući jedino uz licenciranog pratioca tako da nije bilo druge opcije osim preko agencije.
Cijena obilaska je u trenutku moje posjete (2010. godina) bila oko 100 američkih dolara. Uz plaćanje je bilo nužno potpisati pregršt papira napisanih na ukrajinskom jeziku i pismu. Ni sam nisam siguran što sam sve u tom trenutku potpisao.
Zona otuđenosti
Vožnja od Kijeva do Černobila trajala je četiri sata. Vozeći se devastiranim cestama kroz sela i mala naselja imao sam priliku vidjeti ruralnu Ukrajinu daleko siromašniju od Kijeva – grada od skoro tri milijuna stanovnika. Vozeći se razmišljao sam kako su ta sela izgledala u doba nesreće, u doba Sovjetskog Saveza i koliko su ti ljudi znali o samoj nesreći kada se događala i njezinom utjecaju na njihove živote. Moje misli je prekinulo naglo kočenje kombija na prvoj kontrolnoj točki Zone isključenja. Zona se sastoji od tri koncentrična kruga što znači da smo morali proći tri kontrolne točke. Prva je na 30km od reaktora, druga na 10 i zadnja na pet kilometara. Te točke su izrazito dobro čuvane i na njima se detaljno pregledavaju posjetioci, njihove stvari i kombi u kojem su došli. Vodič nas je upozorio da vojska na kontrolnim točkama ima pravo u svakom trenutku onemogućiti pristup Zoni, bilo kome i bez objašnjenja. Fotografiranje je na kontrolnim točkama bilo zabranjeno, no unatoč zabrani sam uspio napraviti par fotografija. Odvagnuo sam rizik i činjenicu da je to jedinstveno mjesto koje ću teško posjetiti više puta pa sam odlučio riskirati.
Vožnja prema drugoj kontroli je vodila starom i raspadnutom cestom koju su okruživali žuti trokutasti znakovi sa crvenim oznakom opasnosti od zračenja. Uočivši tablu s imenom sela znatiželjno sam pogledavao kroz prozor kombija očekujući vidjeti napuštene kuće, no vidio sam samo šumu i livade. Vodič nam je pojasnio da su jako kontaminirana sela u Zoni jednostavno sravnjena sa zemljom. U tom momentu sam počeo shvaćati ozbiljnost situacije i mjesta na kojem se nalazim.
Černobil
Stigli smo do Černobila, jednog od rijetkih mjesta u Zoni gdje netko još uvijek živi. Černobil uglavnom naseljavaju vojnici i vatrogasci – u smjenama po tri mjeseca. Vojnici su zaduženi za nadzor ulaska u Zonu, a vatrogasci čuvaju Zonu od ljetnih požara. Požari podižu radioaktivnu prašinu koja nošena vjetrom može dovesti u opasnost i šire područje od Zone pa je njihova prevencija vrlo visoko na listi prioriteta ukrajinskih vlasti.
Gradić Černobil mi je ostao u sjećanju kao jako lijep. Kuće koje se koriste i parkovi u njihovoj blizini su prekrasno uređeni. U gradiću se nalazi nekoliko spomenika ljudima koji su stradali da spase svijet od veće katastrofe, ali i spomenika iz doba Sovjetskog Saveza. Priroda koja okružuje grad je predivna, u trenutku mog posjeta sve je bilo zeleno i bez ikakvih zagađenja karakterističnih za visoko urbane sredine.
Vodič nas je zaustavio u blizini jedne od najvećih zgrada u gradiću i održao nam predavanje o pravilima ponašanja u Zoni. Pravila kojih smo se morali strogo pridržavati. U Zoni je zabranjeno hodanje ikamo bez dopuštenja vodiča, a posebno su nam naglasili da ne hodamo po travi i mahovini. Jedina sigurna površina za kretanje je asfalt. Njega su kiše isprale od radioaktivnih čestica. Nekoliko ljudi u grupi je dobilo Geigerove brojače i upute kako ih koristiti te dužnost da, ako vide povećanu mjeru zračenja, upozore ostale.
Velika zgrada ispred koje smo dobili instrukcije je neka vrsta kantine za vojsku i vatrogasce. Nakon predavanja o sigurnosti i sami smo ušli unutra na ručak. Bilo je zanimljivo gledati izraze na licima drugih ljudi u grupi kako su sa strahom i nepovjerenjem jeli posluženu im hranu. Starosjedioci Zone su nas, vidjevši strah i oklijevanje, ohrabrili da jedemo opisom uzgoja povrća i hrane. Hrana se uzgaja u posebnim vrtovima sa zemljom koja je donesena u Zonu iz sigurnih područja. Vrtovi su zaštićeni od utjecaja Zone, a u svakom ubranom plodu se provjerava količina radioaktivnosti. Nakon tog pojašnjenja smo se opustili i dobro najeli lokalnih specijaliteta.
Poslije ručka smo krenuli prema nuklearnoj elektrani. Putem smo se nekoliko puta zaustavili i obilazili napuštene kuće, spomenike iz doba SSSR-a i deponije ozračenih vozila. Većina građevina je obrasla biljem, negdje se radilo već i o velikom drveću. Priroda je počela uzimati svoje natrag od ljudi i u tome je radijacija nije sprečavala.
Posjetili smo lokaciju na koju su pohranjeni kamioni, tenkovi i razna druga vozila koja su služila za odvoz ozračenog materijala i transport u zoni visokog zračenja. Vozila su dan, danas toliko radioaktivna da se nismo smjeli dugo zadržavati u njihovoj blizini. Geigerovi brojači su nas počeli alarmirati već na pet metara od prvog vozila. Posjetili smo i groblje brodova koje se nalazi na širem dijelu rijeke Pripjat, ti brodovi su doživjeli istu sudbinu kao i sva druga vozila korištena za sanaciju – polako propadanje u tišini.
Nuklearna elektrana – reaktor broj četiri
Prizor dolaska do nuklearne elektrane neću zaboraviti nikada u životu. Fotografije oštećenog reaktora broj četiri sam vidio tisuće puta, čak sam i zamišljao kako će izgleda uživo, ali nisam mogao niti približno pretpostaviti kolika jeza i strahopoštovanje će me obuzeti u njegovoj blizini. Zaustavili smo se malo dalje od elektrane i posjetili stari most iznad rijeke Pripjat koja je služila za rashlađivanje nuklearnog postrojenja. Bilo je zanimljivo vidjeti dvometarske somove u vodi. Bacili smo im nešto hrane u skladu sa lokalnim običajima i zatim ih ostavili da nastave rasti u miru.
Kako smo se približavali zgradi reaktora četiri primijetio sam brojne sigurnosne kamere uperene u nas. Vodič nam je rekao da nipošto ne usmjeravamo fotoaparate prema dijelu reaktora gdje su ljudi obučeni u zaštitna odjela i maske kopali. Svoje upozorenje je učvrstio pričom o turistu koji ga nije poslušao i koji je okrenuo svoj fotoaparat u zabranjenom smjeru. Tvrdio je da su ga u roku od dvije minute pokupili vojnici i odveli na ispitivanje koje je trajalo cijelu noć. Nakon te neopreznosti turistu je, navodno, izdana doživotna zabrana ulaska u Zonu. Na naš upit zašto je taj prizor zabranjeno fotografirati odgovorio je kako nam ne smije reći.
Na jedno 25 m od samog reaktora obuzeo me jako čudan osjećaj. Vrijeme je bilo predivno, toplo uz blagi povjetarac. Čuo se samo cvrkut ptica i povremeni alarm Geigerova brojača. Zatvorio sam oči i stvarno ništa loše nisam osjetio na sebi. Razmišljao sam kako je jeziva ta tiha radijacijska smrt. Čim je vjetar okrenuo smjer, Geigerovi brojači su pokazalo da se zračenje smanjilo na skoro pa bezopasnu razinu.
Sa zanimanjem sam upijao prizor poluraspadnutog sarkofaga koji okružuje uništenu zgradu reaktora broj četiri. Na njegovoj stjenci sam vidio brojne pukotine i oštećenja. Vodič nam je pojasnio da je u planu izrada novoga sarkofaga koji bi trebao prekriti cijeli reaktor, no da je njegova cijena toliko visoka da to osiromašena Ukrajina ne može sama financirati (op. ur. Mihovil je posjetio Černobil kada je tek počinjala izgradnja novog sarkofaga. Danas je izgradnja u poodmakloj fazi zahvaljujući brojnim financijskim prilozima koji dolaze iz bogatijih zemalja svjesnih da je saniranje ove nesreće problem cijelog svijeta, ne samo Ukrajine.)
Pravac Pripjat
Sljedeća postaja na obilasku bio je Pripjat – udaljen svega pet kilometara od elektrane. Grad Pripjat su nekoć naseljavali uglavnom visoko obrazovani ljudi koji su radili u SSSR-u iznimno cijenjen i zahtjevan posao upravljanja nuklearnom elektranom. Plaće za taj posao su po mjerilima tadašnje države bile odlične. Posljedično je Pripjat bio bogat grad u kojem je bila gotovo pa privilegija živjeti. Vodič nam je pojasnio da se za vrijeme SSSR-a od cijele Ukrajine jedino u Pripjatu mogao kupiti parfem Chanel No. 5. Planski građen, Pripjat je bio lijep i moderan grad pun kulturnih i zabavnih sadržaja.
Nastavak reportaže:
Černobil/Pripjat – Ultimativna destinacija svakog urbanog istraživača 2. dio
Tekst i fotografije: Mihovil Pirnat
