Samo dva dana nakon što je Balkan pogodio prvi žestoki ovogodišnji snijeg, u hladno nedjeljno jutro Andrija i ja natrpali smo automobil odjećom i opremom te se uputili prema Lici. Po izlasku iz Zagreba spojili smo se s ostatkom ekipe i nakon dva sata vožnje kroz zimsku idilu parkirali automobile na ulazu u zračnu bazu Željava, smještenu istočno od Plitvica, zapadno od Bihaća, točno na granici dvaju država.
Prije više godina na internetu sam otkrio fotografije, video snimke i rasprave o tom nekada najtajnijem aerodromu u bivšoj Jugoslaviji. Brojne urbane legende isprele su se o “rupama” iz kojih izlijeću lovci, a sam aerodrom je kratko bio u fokusu javnosti na početku Domovinskog rata; međutim 1992. godine ostaci jugoslavenske vojske napuštaju aerodrom i pri tome ga uništavaju s nekoliko desetaka tona eksploziva. Aerodrom Željava polako tone u zaborav dok ga nisu počeli obilaziti znatiželjnici, doduše oprezno – tabla s natpisom “Mine” reže želju za eksperimentiranjem jako brzo. Posjetitelja je tijekom godina bilo sve više kako su se internetom razmjenjivale informacije o zonama sigurnog kretanja. Moj entuzijazam za posjetu je slabio jer nisam htio ići sam, a pronaći društvo za taj pothvat pokazalo se skoro nemoguće. Kako su godine prolazile, aerodrom je bio sve manja misterija, ali je nekako uvijek ostala želja za vidjeti taj inženjerski pothvat svojim očima.
Dok smo kolega i ja bezbrižno razvrstavali opremu koju ćemo ponijeti sa sobom u rupe, naši suputnici i vodiči već su nas čekali spremni. S dosta iskustva na plećima – u “rupama” su bili već 20-ak puta – točno su znali što im treba za posjet Željavi. Oni su dečki iz Croatia Infiltrationa – tročlane skupine ljubitelja urban explorationa.
Urban exploration, ili urbex, istraživanje je građevina, uglavnom napuštenih, ali ponekad i dijelova aktivnih građevina koje izazivaju zanimanje šire javnosti i istraživača. Ovaj hobi može uključivati i kretanje po tuđem posjedu, no u velikoj većini slučajeva se radi o potpuno neškodljivim namjerama vođenim istom onom znatiželjom koja je tjerala ljudski rod da vidi što je iza sljedećeg brda. Cilj urbanih istraživača je razgledati, foto dokumentirati i nekada mapirati građevine koje istražuju. Najveći naglasak je na fotografiranju jer se tako najlakše prenosi informacija o nekoj građevini.
Croatia Infiltration
Croatia Infiltration je nastao kao ideja u ljeto 2008. godine kada je Mihovil Pirnat trulio sam u Zagrebu dok je većina prijatelja bila na moru, surfao internetom i otkrio Markuševačke tunele. Zainteresiralo ga je da u gradu u kojem je odrastao postoje tajnoviti tuneli ne baš jasne namjene za koje nikada prije nije čuo.
Odlučio ih je posjetiti – “Nagovorio sam prijatelja da biciklima odemo do ulaza u tunele i pokušamo ih istražiti. Iz prve nismo uspjeli ući, no kada smo se drugi puta pojavili na ulazu uvjerili smo jednog gljivara da nas pusti da prošećemo tunelima. Napravili smo nekoliko fotografija mobitelom i postavili ih na internet. Iznenadila nas je reakcija ljudi koji su vidjeli fotografije. U tom trenutku smo počeli razmišljati o sljedećoj takvoj lokaciji koju bi htjeli posjetiti. I to je bilo to. Od onda uživam u istraživanju napuštenih građevina.”
Ekspedicija Croatia Infiltrationa i Urban Gadgettea započela je razgledavanjem aviona na ulazu u vojarnu Željava. Debeli snijeg je dao dosta drugačiji štih avionima koje sam vidio na popriličnoj količini fotografija, a sreća nas je poslužila s vremenom pa su uvjeti za fotografiranje bili idealni. Hladan i bistar dan, predivno plavo nebo i temperatura od -10 Celzijevih stupnjeva bili su pravi recept za zimsku idilu . Popeli smo se u američki transportni avion C-47 Dakota – dio američke pomoći Jugoslaviji u poslijeratno doba. Dok sam skeptično lutao unutrašnjošću transportnog aviona kojeg sam do tada uživo vidio samo uz cestu u mjestu Otočac, drugi “infiltrator” Josip me uvjeravao da je sve dovoljno čvrsto da izdrži masu nas nekoliko. Odlučio sam mu vjerovati i popeo se kroz otvor u kokpitu na trup aviona.
Josip Kovač Levantin “Buljan” student je prometnog fakulteta u Zagrebu i avioni su mu struka. Odabrao je aeronautički smjer i želi biti pilot. Pridružio se Mihovilu 2009. godine kada je iz Splita stigao u Zagreb na studij. Pratio je blog u kojem je Mihovil opisivao svoja urbana istraživanja i fasciniran viđenim, odlučio mu se javiti. Već na prvom susretu dečki su “kliknuli” i Mihovil je dobio novog, i vrlo sposobnog, sudruga u svoj hobiju, a vrlo brzo i prijatelja.
Treći istraživač tima Croatia Infiltrationa je Matija Pucak, student arhitekture iz Zagreba. Mihovil također studira arhitekturu i Matiju je upoznao na fakultetu nakon čega su ubrzo shvatili da dijele zanimanje za napuštenu infrastrukturu. Na žalost Matija nas nije pratio na Željavu jer je imao drugih obaveza, ali umjesto njega društvo su nam radili Mihovilovi i Josipovi prijatelji Filip i Vjeko. Njihov boravak nije bio isključivo turističko društvene prirode već dio video dokumentarnog projekta o Croatia Infiltrationu. Filip Filković je etablirani redatelj, grafički dizajner, umjetnik i muzičar, a Vjekoslav Palinić je audio inženjer.
Nakon penjanja po trupu transportera C-47 skočili smo na debelim snijegom pokriveno krilo aviona, a zatim na krilo malog lovca F-84G Thunderjet. Lovac je također bio dio pozamašne američke vojne pomoći Jugoslaviji, a s još jednim primjerkom je nakon izlaska iz uporabe našao svoje mjesto kao ukras na ulazu u vojarnu – minus motori i naoružanje.
Penjanje po avionima i motanje po visokom snijegu oko njih Andrija iskoristili da provjerimo kako oprema stoji na nama. Pronašao sam idealan način za nošenje fotoaparata, ruksake smo namjestili da minimalno izlaze iz siluete, a na kraju smo pripremili i isprobali video kameru.
Prema “rupama”
Pripremajući se za put dan prije, naši vodiči su nas obavijestili da ćemo vjerojatno morati pješačiti od ulaza u vojarnu do “rupa” zbog visokog snijega i savjetovali da biramo opremu sukladno tome. Na licu mjesta pokazalo se da je zimska služba očistila cestu do nekoliko kuća koje se nalaze na otprilike pola puta od ulaza u vojarnu do poletno-sletnih pista tako da smo taj put prešli automobilima, na toplom. Ralica je očistila put točno do zadnje kuće i upravo tamo smo ostavili automobile. Simpatična starica dozvolila nam je da ih ostavimo pred njenom kućom i uvjeravala nas da ih možemo ostaviti i otključane jer tamo nema nikoga doli nekoliko seljana i pogranične policije. Slijedilo je pola sata pješačenja kroz snijegom prekriven i suncem okupan krajolik. Osim tragova džipa pogranične policije i gdje kojeg tornja nama nepoznate namjene, okoliš je izgledao netaknuto. Snijeg je prekrio i ono malo preostalih tragova koji bi dali naslutiti da je ovdje bila velika vojna baza.
Izbijanje na veliku ravnu bijelu površinu dalo nam je do znanja da smo na pistama, točnije da smo na mjestu koje se nazivalo triangl, sjecištu triju poletnih pista gdje je nekoć bio parkiran dežurni par lovaca spreman za koju minutu vinuti se u zrak. Oko nas je bila potpuna tišina. Čuo sam da dečki o nečem raspravljaju, ali sam ih ignorirao i gledao Plješivicu koja se izdizala visoko iznad nas, prekrivena snijegom. Na njenom dnu su bile dvije tamne točke – ulazi jedan i dva. Obrativši pažnju na raspravu čuo sam da se priča o medvjedima i činjenici da smo vidjeli tragove te životinje hodajući do ulaza u rupe. Neki glasovi u raspravi su odavali malo nervoze, no odluka da krenemo u “rupe” skinula je medvjede s dnevnog reda.
Oprema
Jedan za drugim posezali smo u ruksake i pripremali svjetiljke. Josip je dan prije naglasio da moramo obavezno ponijeti svjetiljku i baterija za barem 12 sati trajanja svjetla, po mogućnosti i rezervnu svjetiljku. Naša opremljenost svjetiljkama je i više nego ispunila njegove zahtjeve. U džep sam smjestio FourSevens Quark QTL2 Tactical (2xCR123) svjetiljku, a na ramenici ruksaka je spremna za upotrebu bila Solarforce L2P. Za svaki slučaj se u ruksak smjestila i Surefireova G2 LED-ica, ako sve ostalo zakaže. Andrija je koristio Solarforceov L2 original, a FourSevens Preon 2 mu je bio u džepu kao rezerva.
Dečki iz Croatia Infiltrationa preferiraju svjetiljke renomiranog kineskog proizvođača Fenix. Modeli koje su najviše koristili su TK21. Rezerve su bile LD20 i TK15. Osim Fenixa u ruksacima su se skrivale i ogromne svjetiljke bez imena koje dečki pomalo posprdno nazivaju Ultra X. Radi se o bezimenoj kineskoj svjetiljci kućišta izrađenog od aluminija koja koristi LED emiter Cree XML-T6. Svjetlosna snaga ove svjetiljke je iznimna (deklarirano 1600 lumena s četiri CR123A baterije), a njena najveća pogodnost je što relativno ravnomjerno raspršuje svjetlo pa je pogodna za fotografiranje prostorija koje su potpunom u mraku – kao što je to slučaj s tunelima aerodroma Željava. Filip i Vjeko su se opremili Streamlightovim naglavnim svjetiljkama i pomagali si velikim Ultra X-ovima.
Osim svjetiljki Croatia Infiltration koristi popriličnu količinu opreme na svojim ekspedicijama. Njihovi kompleti su rezultat godina iskustva u aktivnostima istraživanja tamnih i zapuštenih građevina. Svaki od članova pronašao je formulu onoga što njemu najviše odgovara. Prisutan je miks planinarske i vojno-taktičke opreme. Tehnička odjeća kakvu koriste planinari je iznimno lagana, brzo se suši i dobro grije ili hladi – zavisno od uvjeta za koje je namijenjena. Priljubljena je uz tijelo pa ne daje puno prilika za zapinjanje u uskim prostorima kojih ne manjka u urbanom istraživanju. Na žalost, u dosta slučajeva takva odjeća teško će izdržati grebanje grubog betona, zapinjanje hrđave i oštre armature te rezanje razbijenog stakla. Tu na scenu nastupa oprema napravljena za vojsku, policiju i slične službe koja možda nije toliko lagana i prozračna, ali je robusna i izdržljiva. Omjer planinarske i vojne opreme varira zavisno od lokacije koja se istražuje, a nađe se tu i pokoji komad modificirane opreme kao što su Josipove planinarske hlače s ojačanjima od Cordure na kritičnim mjestima.
Ruksaci u inventaru Croatia Infiltrationa su svi taktičkog tipa. Naše zajedničko istraživanje Željave je, koliko smo pohvatali, bio prvi izlazak Mihovilovog 5.11 Rush 72 ruksaka u “divljinu”. Na povratku je izgledalo kao da je prilično zadovoljan. Josip je nosio provjereni CamelBak HAWG na kojem se vidi da je prošao štošta, ali više po modularnim dodacima nego po iznošenosti.
Ja sam odlučio koristiti ruksak 5.11 Rush 12. Dvoumio sam se između njega i planinarskog ruksaka. Na kraju sam zaključio da bi planinarski ruksak, iako otporan na grebanje grana i trnja te pokoje struganje po stijeni, mogao stradati u sudaru s hrđavom armaturom i oštrim betonskim rubovima. Čvrst Cordura najlon taktičkih ruksaka napravljen je da bi se nosio s takvim izazovima. Isto je razmišljao i Andrija koji je svoje stvari ponio u Maxpeditionovoj Sitki. S obzirom da se radilo o jednodnevnom tj. nekolikosatnom posjetu kapaciteti ovih ruksaka nisu bili problematični. U njih je bez problema stao mali paket prve pomoći, nekoliko svjetiljki, podosta baterija, dodatna majica, nešto hrane i vode, rezervne rukavice, foto oprema i, u mom slučaju, kuhalo.
Ulazak
Spremni i opremljeni krenuli smo prema navozu zemlje ispred ulaza broj jedan, odlučni napokon baciti pogled na taj objekt koji nam je škakljao znatiželju duži niz godina. Pustili smo dečke iz Croatia Infiltrationa na čelo kolone.
Nakon ulaska u tunel na mjestu gdje nas je još obasjavalo danje svijetlo, Josip i Mihovil zaustavili su nas i dali nekoliko upozorenja i savjeta kako se kretati kroz objekt “uništen” desecima tona eksploziva, opljačkan od svega vrijednog kroz dugi niz godina i povrh svega nagrižen 22-godišnjim zubom vremena. Najveći zub u tom vremenskom periodu jest voda koja se kroz vapnenačke stijene probija do betonske obloge tunela i mikro-otvore pretvara u pukotine koje će neminovno dovesti do urušavanja tunela.
“Nemojte se ni pokušati kretati bez da gledate ispred sebe u tlo gdje gazite. Osvjetljavajte si put, a poželite li svjetlo i pogled usmjeriti nekamo drugdje – stanite!” – Josipov je savjet kojeg sam se sjetio preko nekoliko puta hodajući tihim tunelima Željave, a i sada mi je to uputa koje se najbolje sjećam. Tlo tunela prepuno je rupa koje je otvorila eksplozija uklonivši pokrove s kanala za instalacije, a dio ih je zasigurno nastao kada su kradljivci bakra izvlačili preživjele kablove. Problem je još gori u užim prolazima pomoćnih prostorija.
Kliknite ovdje za nastavak reportaže o hrvatskim istraživačima napuštenih građevina
Autor: Goran Maravić
