U reportaži o komunikacijsko špijunskoj postaji Ivančica najavili smo da ćemo pisati o još jednom komunikacijskom objektu bivše JNA. Zajedno s Croatia Infiltrationom posjetili smo Ivančicu i Petrovu Goru. O posjetu prislušnoj postaji na planini Ivančica možete čitati ovdje, a Petrovom Gorom ćemo se baviti u ovom tekstu.
Ivančicu smo posjetili ne znajući točno o kakvom se objektu radi. Sakupljanje informacija o tom napuštenom vojnom objektu počelo je tek nakon naše posjete i na osnovu onoga što smo vidjeli. Za Petrovu Goru smo unaprijed znali da je napušteno radio-relejno čvorište. Vojska bivše države oformila je mrežu radio-relejnih čvorišta koja su trebala preuzeti sve državne komunikacije u slučaju da dođe do velikih oštećenja fiksne komunikacijske infrastrukture uslijed ratnih djelovanja ili prirodnih nepogoda. RRČ-i bi radio vezom prenosili informacije koje se inače prenose civilnom i vojnom fiksnom komunikacijskom mrežom. Na području Jugoslavije izgrađeno je sveukupno 60-ak radio-relejnih čvorišta, od toga ih je 20-ak bilo na hrvatskom teritoriju. Nisu sva čvorišta napravljena jednaka, neka su imala veću važnost od drugih, a neka su bila pridružena drugim objektima kao što je to primjerice slučaj s objektom na Ivančici ili s čvorištem na Ličkoj Plješivici gdje se nalazila i radarska postaja. U pravilu su čvorišta bliža vanjskim granicama Jugoslavije bila slabije fortificirana jer se očekivalo da će određeni dijelovi teritorija u slučaju napada biti okupirani. U pravilu su čvorišta bliža centru zemlje bila čvršće građena, osim izuzetaka ovisnih o konfiguraciji terena koja ne bi dozvolila brz prodor napadača. Ovo je veliko pojednostavljenje obrambene strategije bivše države, ali je nužno da spomenemo barem neke osnovne crtice da bi objasnili zašto je radio-relejno čvorište Petrova Gora izgrađeno kako je izgrađeno.
Vrh Magarčevac
Radio-relejno čvorište izgrađeno je na vrhu Magarčevac, u blizini vrhova Mali i Veliki Petrovac – najviših vrhova Petrove Gore. Mali Petrovac poznatiji je kao lokacija Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna dovršenog 1982. godine, a na Velikom Petrovcu su ostaci pavlinskog samostana iz 14. stoljeća. RRČ je izgrađeno puno prije Spomenika, dovršeno je na prijelazu 1960-ih u 1970-e, nismo uspjeli saznati točnu godinu dovršetka i stavljanja u pogon. Do RRČ-a vodi makadamska cesta koja se odvaja od asfaltirane ceste iz pravca Vojnića prema Spomeniku na Petrovoj Gori.
Na proširenju makadamske ceste kroz gusto raslinje jedva se nazire ograda koja još uvijek većim dijelom ograđuje nekada vrlo važni vojni objekt. Nešto je lakše primijetiti visoki stup za radio antene. Siva boja ga dosta dobro izdvaja od šumskog zelenila. Posebno se ističu valjkasta kućišta za antene na samom vrhu. Moj dugi pogled u antenski stup i procjenu njegove visine prekinuli su dečki iz Croatia Infiltrationa koji su me upozorili da pripazim na obuću jer će u objektu biti vode. Obuo sam Alpinine gojzerice, već me godinama vjerno služe u obilaženju šuma i vrhova po Hrvatskoj. Iz ruksaka sam izvadio dvije ručne lampe, Solarforce L2T i Nitecore SRT3, i potrpao ih po džepovima 5.11 hlača, da mi budu pri ruci. Na putu prema objektu prošli smo pored antenskog stupa. Zaključili smo da se na njega može relativno lako popeti, no da ćemo to ostaviti za kasnije i produžili prema malo većoj kući okruženoj zelenilom.
Na prvi pogled mi je zgrada radio-relejnog čvorišta izgledala poput nešto veće privatne kuće. Nakon što smo ušli u nju kroz podrumski prilaz za vozila, zaključio sam da se ipak radi o maloj zgradi na nekoliko katova – suteren plus tri kata.
Ulaskom u prvu podrumsku prostoriju vidi se da je devastacija objekta poprilično uznapredovala. Kradljivci metala su počupali sve strujne (bakrene) žice iz zidova. Prostorije u kojima je nekoć bila kuhinja ostale su bez svih aparata, u njima je tek dio keramičkih pločica na zidu i odvodi za vodu i zrak koji daju naslutiti nekadašnju namjenu prostorije. Penjali smo se polako, kat po kat, jer su dečki iz Croatia Infiltrationa mjerili prostorije laserskim metrom i bilježili izmjereno na skicu objekta. Pratio sam ih neko vrijeme diskutirajući kako kuća izgleda poput hotela i kako je nekoć morala biti prilično udobna za boravak. Kasnije sam od osoba koje su u njoj boravile po službenoj dužnosti saznao da je taj objekt doista bio luksuzan, kvalitetom usporediv s hotelom. Razlog tomu je činjenica da se radi o radio-relejnom čvorištu visoke važnosti koje je bilo spremno poslužiti i kao zapovjedno mjesto. Kvaliteta smještaja koja se još uvijek, usprkos devastaciji, može naslutiti govori tome u prilog, međutim kuća je manje važan pokazatelj važnosti ovog objekta.
Kuća s tajnom
Na stepeništu svakog kata kuće nalaze se vrata za lift. S obzirom na visinu kuće, četiri kata računamo li suteren, lift se čini kao malo previše luksuzan dodatak. Lift nije izgrađen da bi olakšao penjanje vojnicima po tih par katova. Sagrađen je da bi vojnicima olakšao penjanje i spuštanje u glavni dio objekta. Kuća površine oko 670 kvadratnih metara nije radio-relejno čvorište, ona je samo kamuflaža za glavni dio objekta koji se zajedno s komunikacijskom opremom skrivao duboko ispod površine zemlje.
Pogled u okno lifta daje tek naslutiti dubinu na kojoj je smješten glavni/podzemni dio objekta RRČ Petrova Gora. Kažem naslutiti jer baterijska svjetiljka snage 500 lumena kojom sam osvijetlio u okno nije dosegla njegovo dno.
Kabina lifta zaglavljena je iza vrata u potkrovlju. Na istom katu nalazi se i prostorija s devastiranim motorima koji su nekoć pokretali lift. Stepenice koje uz lift vode u podzemlje vrha Magarčevac su neoštećene i pružaju siguran način za ulazak u glavne prostorije RRČ-a. Armirani beton okna i stepeništa preveliki je zalogaj i za najupornije i najdestruktivnije vandale i kradljivce sirovina.
Izgarao sam od znatiželje da vidim što skriva podzemlje, a Mihovil i Josip su, dobro upoznati s podzemljem, mirno odrađivali svoja mjerenja. Na kraju sam odlučio krenuti u istraživanje bez njih i rekao im da me potraže u podzemlju kad završe.
Provjerio sam obje svjetiljke, stavio rezervni set baterija u lako dostupan džep, pripremio fotoaparat i krenuo niz stepenice. Imao sam osjećaj da moj silazak traje cijelu vječnost. Svakim nizom stepenica moja znatiželja je rasla jer nešto što se skriva toliko duboko pod zemljom mora biti zanimljivo. Pri prvom silasku teško sam mogao procijeniti koliko sam duboko pod zemljom. Mihovil i Josip su laserom izmjerili dubinu okna lifta od najniže točke u kući i dobili 30 metara. Lift se zaustavljao par metara iznad najniže točke podzemnog dijela, a početak mjerenja je bila točka ispod razine zemlje pa bi podzemni dio mogao biti čak 40 ili 50 metara ispod zemlje. Ležište lifta je danas prepuno vode u kojoj hrđa ostatak sustava za njegovo dizanje i spuštanje. Uski hodnik dug desetak metara vodi od lifta do podzemlja radio relejnog čvorišta.
Podzemna baza
Prolaskom kroz masivni metalni okvir vrata ušao sam u velik prostor. Bez obzira što mi je prvi pogled sužen uskim prolazima i hodnicima odmah sam dobio osjećaj grandioznosti objekta. Ravno ispred mene ukazali su se ostaci nekadašnjih kupaonica, WC-a i prostora za dekontaminaciju. Hodnik ispred sanitarnih prostorija išaran je otvorenim šahtovima i sve je bilo, i vjerojatno ostalo, prekriveno vodom i nekom gustom crvenkastom kašom pomiješanom s običnim blatom. Jedini zvuk u podzemlju proizvodilo je moje kretanje te sveprisutno kapanje i curenje vode, a jedino svjetlo moja ručna svjetiljka.
Zakoračio sam u blato i kašu odlučivši prvo istražiti lijevi dio podzemnog kompleksa (gledano iz prilaznog tunela). Gojzerice su potonule u neprivlačnu masu, srećom, tek nekoliko centimetara. Uski hodnik me vodio do skretanja za stepenište koje vodi na drugi kat podzemlja. Odlučio sam istraživanje kata ostaviti za kasnije i nastavio ravno pored prostorija koje su mogle biti samo kuhinja, menza i spremište za hranu – danas su sve prazne. Na kraju hodnika je velika prostorija s brojnim ormarima za elektroničku opremu. Svi su razbacani i savijeni, a sudeći prema veličini prostorije dio ormaara je ukraden (ormari su metalni). Zaključio sam da je to bila radio soba. Moj zaključak potvrđuje i ventilacijski otvor u zidu sobe koji je nekoć vjerojatno bio pun specijalne klimatizacijske opreme, a danas slobodno propušta vodu u podzemni dio RRČ-a. Osim za klimatizaciju, taj otvor je služio i za povezivanje radio uređaja s antenama na visokom stupu. Dvije prostorije u produžetku radio sobe su neobično suhe i izgledaju kao spremišta dokumentacije i rezervne elektroničke opreme. Zaostale dokumentacije je iznimno malo, našao sam tek pokoju knjižicu održavanja pojedinih komada opreme. Kutije i dokumentacija pokazuju da je većina komunikacijskih uređaja u JNA bila zapadnog porijekla. Pronašao sam kartonske kutije s natpisom Sagem. U servisnim knjižicama sam pročitao da se u radio-relejnim čvorištima mahom radilo na Siemensovim uređajima. Osobe nekoć zaposlene u sustavu veza bivše vojske s kojima sam kasnije pričao su mi potvrdile da je većina komunikacijskih uređaja u RRČ Petrova Gora bila Siemensove proizvodnje, manji dio je bio proizvod jugoslavenske industrije (EI Niš), a znalo se tu naći i nešto ruske tehnike.
Vraćajući se istražiti drugi kat podzemlja uvidio sam da je podzemni dio konstruiran u profilu tunela s polukružnim svodom i visine dva kata. Stepenište me odvelo iznad prostorija za koje sam zaključio da su kuhinja, menza i prateća skladišta. Na katu sam pronašao malu prostoriju u kojoj se nekoć nalazila oprema za filtriranje zraka i vode. U produžetku su bili mali wc-i i tuš kabine, zatim veća prostorija s rezervoarima za vodu te više spavaonica. U spavaonicama sam otkrio izvor crvenkaste kaše koja prekriva hodnik donjeg kata. Kaša je rastaljeni izolacijski materijal koji suh ima teksturu sasušene ekspandirajuće pjene. Heksagonalni segmenti tog materijala slagani su u saćaste kartonske umetke koje su nekoć činili ploče. Namjena tih ploča je vjerojatno bila toplinska (i možda zvučna) izolacija.
Izlaz u svijet
Vratio sam se do ulaznog tunela i krenuo desno od ulaznih vrata. Odmah sam ušao u ogromnu prostoriju u kojoj su, bez ikakve sumnje, bili smješteni agregati za proizvodnju električne energije. U njoj su danas vidljiva betonska postolja za agregate, ali agregata više nema. Na zidovima je ostala pokoja kutija s prekidačima i transformatorima. Soba s agregatima ima i izlaz u nuždi, dugi hodnik na kraju kojega je prolaz do površine sa ugrađenim metalnim ljestvama. Taj otvor sada propušta vodu u podzemlje nekadašnjeg RRČ-a.
Prostorija odmah do elektrane skriva ogromne filtre za zrak. Podsjećam da je ovaj objekt mogao izdržati 30-40 dana bez kontakta s vanjskim svijetom u situaciji u kojoj vanjski svijet prže kemijski i biološki otrovi i radijacija nuklearnih eksplozija. Upravo kod filtara za zrak počinjala je sigurna zona podzemnog dijela čvorišta. U produžetku je ogroman prostor, ali njega uglavnom zauzimaju veliki tankovi za gorivo. Iza tankova za gorivo su teška pancirna vrata prepuna otvora. Njihova zadaća bila je razbiti udar moguće obližnje eksplozije, a ne hermetički zatvoriti sklonište. Taj dio odrađuju već spomenuta vrata u blizini filtara za zrak. Glavna vrata su zaglavljena u otvorenom položaju jer je mehanizam otvaranja potpuno zahrđao. Njihova masa je sasvim sigurno više tona, ako ne i više desetaka tona pa će vjerojatno u tom položaju ostati zauvijek.
Iza vrata je dugi hodnik na kraju kojega sam vidio svjetlo. Danje svjetlo, da ne bi bilo zabune. Radio relejno čvorište je smješteno na brdu (vrhu), a podzemni dio se razvlači tako daleko da izbija na jednom boku tog brda. Taj bočni ulaz vjerojatno je zamišljen za lakšu opskrbu podzemnog dijela, a sam ulaz je skriven običnom kolibom koja izgleda poput kućice za alat. Takva kućica nije bila čudan prizor u šumi ukoliko se uzme u obzir da se nalazi nekoliko stotina metara od nadzemnog dijela RRČ-a i debelo unutar ograđenog prostora baze. Moj inicijalni osjećaj grandioznosti se apsolutno potvrdio, objekt je veći nego što sam prvotno pretpostavljao. Zahvaljujući dečkima iz Croatia Infiltrationa i njihovom preciznom laserskom mjeraču sada znam da je površina tunela 950 kvadratnih metara, a tome valja pribrojiti i 250 kvadratnih metara “stambenog” dijela na drugom katu podzemlja. Ove površine ne uključuju stepenište.
Iznad šume
Vratio sam se natrag u podzemlje radio-relejnog čvorišta i tamo zatekao Mihovila i Josipa kako nastavljaju svoja mjerenja. Zajedno smo još jednom prošli cijelo podzemlje diskutirajući za što je koja prostorija nekoć služila. Iz podzemlja smo izašli kroz tunel, a ne kroz stepenice i uputili se ravno prema anteni. Naumio sam se popeti na vrh i znao sam da će me Josip pratiti.
Antenski stup je montiran na betonsko postolje i izdiže se iznad krošnji drveća. Kroz sredinu stupa do samog vrha prolaze servisne stepenice/ljestve. Njima smo se Josip i ja počeli penjati prema vrhu. Pogled odozdo na antenski stup vizualno vara, čini se daleko nižim nego što doista jest. Visok je 60-ak metara. Metalne ljestve su isprekidane platformama jer su nekoć prema antenama na vrhu išli brojni kablovi koje je valjalo održavati i mijenjati. Danas su svi ti kablovi ukradeni, ali vodilice koje su ostale na stupu pokazuju da ih je bilo puno. Stup se prema vrhu sužava pa tako i platforme postaju sve skučenije. Kako smo napredovali prema vrhu tako je vjetar postajao sve glasniji. Zvučnu kulisu dopunjavalo je škripanje antenskog stupa koji se ljuljao na vjetru. Ugođaj me jako podsjetio na igru Far Cry 3 – tko je igrao znat će na što mislim.
Finalna platforma nešto je prostranija i ograđena. Oko i iznad nje nalaze se kućišta za antene. Ne znam da li su u njima još uvijek antene i na toj visini nismo imali želju provjeriti. Tim više što nam je trebala koja minuta da se priviknemo na konstantno ljuljanje stupa. Pogled koji puca s vrha stupa vrijedan je svakog napora pri penjanju i svakog trenutka nervoze zbog škripanja sada već zahrđale konstrukcije stupa. Na vrhu smo se zadržali možda i pola sata. Vrijeme nam je brzo prolazilo dok smo komentirali konstrukciju stupa i gradnju samog objekta okruženi samo bukom vjetra i lišća.
U nepreglednom zelenilu koje okružuje lokaciju Magarčevac najlakše je vidjeti i prepoznati Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, monumentalno djelo poznatog hrvatskog kipara Vojina Bakića. Njegova sjajna čelična oplata lako se razaznaje na zelenoj podlozi. Na žalost i s ove udaljenosti vidljiva su oštećenja izazvana krađom nehrđajućeg čelika s oplate spomenika. Sumrak nas je natjerao da prekinemo uživanje u pogledu i započnemo silazak. Na odlasku smo odlučili posjetiti Spomenik, ali to je priča za neku drugu reportažu.
Autor: Goran Maravić
