Suradnja s Croatia Infiltrationom se nastavlja, baš kako smo najavili u reportaži o njima i urbanom istraživanju napuštenog aerodroma Željava. U zadnjih nekoliko mjeseci zajednički smo posjetili više zanimljivih napuštenih lokacija. U jednom od tih posjeta sudjelovali smo u traženju podzemne lokacije – bio je to prvi posjet lokaciji i Croatia Infilitrationu. Obećavam da ćete čitati i o tome, no prvo ćemo se baviti napuštenim komunikacijskim čvorištima jugoslavenske vojske. Posjetili smo dvije takve lokacije, Ivanščicu i Petrovu Goru. Prvo smo posjetili napušteni vojni objekt na Ivanščici.

Prilaz ovom objektu nije nimalo kompliciran ni težak jer vrh planine Ivanščice dijeli sa televizijskim i radio repetitorima koji su danas u vlasništvu državne tvrtke Odašiljači i Veze. Ta tvrtka održava makadamsku cestu koja vodi skoro do samog vrha. Na vrhu Ivančice su četiri objekta: planinarski dom, dva objekta namijenjena prenošenju civilnog televizijskog i radio signala i vojni objekt koji je u bivšoj državi služio kao komunikacijski centar. To je prilično široka definicija jer je ovaj objekt u svom kratkom operativnom vijeku bio multifunkcionalan, kroz ovaj tekst saznat ćete točnu svrhu ili svrhe za koje je taj vojni objekt na Ivanščici izgrađen.

Objekt je izgrađen u kasnim 1980-im godinama i kao što smo već napomenuli nije dugo služio svojoj svrsi. Na početku Domovinskog rata, tijekom općeg napada na vojarne JNA, hrvatske snage preuzele su kontrolu nad komunikacijskim centrom na Ivanščici. U rujnu 1991. godine vojna posada od 57 ljudi predala se hrvatskim snagama i tako zaradila civilnu odjeću i karte do svojih domova. Vrijedni komunikacijski uređaji su prema našim izvorima dijelom korišteni u Domovinskom ratu, a dijelom uništeni. Razloge uništenja nismo uspjeli saznati, moguće je da se radilo o neznanju hrvatskih snaga koje su objekt oslobodile.

Vojni objekt Ivanščica dodijeljen je 7. gardijskoj brigadi. Ta postrojba ga je tijekom rata koristila kao bazu za zimsku obuku da bi poslije rata bio proglašen neperspektivnim i napušten. Od onda traje spora i neumoljiva devastacija objekta. U odnosu na napuštene vojne objekte koje sam vidio prije Ivanščice ovaj spada u bolje očuvane. Izgleda kao da je još uvijek moguće postojeće zgrade vratiti u funkciju renoviranjem dok to npr. nije nikako moguće kod aerodroma Željava koji, osim što je namjerno uništen eksplozivom, predugo je ostavljen prirodi i pljačkašima da bi se proces raspadanja mogao obrnuti. Prilaz objektu Ivanščica je asfaltiran, a oko njega se nalazi ozbiljna ograda od bodljikave žice kakva priliči vojnom objektu.

Ulazak u napuštenu bazu

Bazi smo prilazili u kasnim popodnevnim satima. Puhao je vjetar i nosio maglicu pa su nam objekti polako ulazili u vidokrug. Hladni vjetar je šibao našu prilično brojnu skupinu istraživača što je u kombinaciji sa prizorom koji se polako otkrivao, po prvi puta u danu prekinulo sve razgovore. Pomalo jezovitu atmosferu hranio je glasovni promet na našim PMR radio stanicama. „Hvatali“ smo tragove neke nerazumljive komunikacije,  no ona nije ometala naše razgovore pa smo bili previše lijeni promijeniti kanal.

Prvo smo zamijetili veliku garažu iza koje se uzdizao dimnjak od kotlovnice. Garaži nedostaju baš sva vrata pa izgleda više kao nadstrešnica. Letimično smo je prehodali jer u njoj nema ničega. Nekoć su u toj zgradi, osim vozila,  bile kotlovnica i trafostanica za cijeli kompleks. Sada su tu samo grafiti kao svjedočanstvo o prosječno niskoj razini obrazovanja i pristojnosti ljudi koji su prije nas posjetili ovaj objekt.

Josip je isti čas kad je primijetio dimnjak centralne peći odlučio da se mora popeti na njega. Navodno to radi često :) Kako smo se uvukli među zgrade, vjetar nas je manje pogađao i prvi dojmovi o zgradama obojanim u izblijedjeli maskirni uzorak su se slegli pa smo počeli pričati, šaliti se i komentirati viđeno. Dečki iz Croatia Infilitrationa i njihovi pratioci složili su se s našim dojmom da je Ivanščica u prilično dobrom stanju.

Ostavivši Josipa da se penje na dimnjak, Andrija i ja smo krenuli prema glavnom objektu – velikoj zgradi površine oko 600 kvadratnih metara. Prišli smo zgradi sa strane garaže (iz smjera jugozapada). Nemoguće je bilo ne primijetiti ogromne ploče sa osiguračima, devastirane naravno, odmah na ulazu. Komunikacijski uređaji zahtijevaju velike količine električne energije pa smo takve ploče pronašli ispred većine prostorija glavne zgrade. Krenuli smo tražiti sobu u kojoj su se nalazili radio uređaji.

Dečki iz Croatia Infilitrationa su na osnovi svojih prijašnjih iskustava s radio relejnim čvorištima priželjkivali veliki podzemni kompleks pa su oni svoje istraživanje usmjerili u traženje ulaza u podzemlje. Glasine na Internetu su navodile da je centar veze spojen s vojnim objektom u gradu Ivancu i da je podzemlje jednako veliko kao i vidljivi dio objekta. Uglavnom se radilo o standardnom setu glasina koje daju nadljudske i besmislene „moći“ nekadašnjoj JNA. Moramo priznati da smo i sami priželjkivali pronaći podzemnu prostoriju, pretpostavljali smo da su se vrijedni elektronički uređaji čuvali pod nekoliko metara zemlje i betona.

Pogled prema sjeveroistoku

Odmah po ulasku u glavnu zgradu pozornost nam je okupiralo čvrsto metalno stepenište nevelikih dimenzija koje je vodilo u potkrovlje. Popeli smo se gore i ostali zapanjeni koliki je prostor ispod krova. Bunilo nas je što se u taj prostor može pristupiti isključivo tim malim stepenicama dovoljnim tek za jednu osobu, a njegova veličina odgovara kakvom skladištu. Funkcija skladišta je po našoj logici zbog teškog pristupa bila isključena, no bočne stranice krovišta su napravljene da se mogu relativno lako ukloniti. Ne izgledaju kao vrata već kao prolaz kroz koji se nešto moglo uvući jednom. Dok smo Andrija i ja na glas komentirali veličinu prostora i pokušali pogoditi njegovu namjenu, pridružili su nam se Josip i Mihovil. Ukratko smo im prenijeli naša nagađanja i uputili se u dalje istraživanje.

Nismo se stigli spustiti iz potkrovlja kad nas je Josip pozvao natrag i rekao nam da pokucamo po unutarnjoj stijenki asimetričnog krova. Prije nego što sam pokucao uvidio sam bitnu razliku od salonitnih ploča koje su pokrivale jugozapadno krovište. Sjeveroistočni dio krovišta je napravljen od neke vrste plastike. Plastični su čak i vijci koji spajaju elemente krova.

„Ovdje je morao biti neki brutalno jak radar!“ – zaključio je Josip.

„Takva plastika se koristi za pokrivanje radarskih antena“ – pojasnio je svoj zaključak. Međutim, kako smo bili u komunikacijskom centru naša nagađanja su brzo krenula u smjeru jakih radio antena i velikih snaga odašiljanja. Pogledavši strane svijeta i orijentaciju plastičnog krovišta, ono gleda u smjeru Mađarske tj. u smjeru tadašnjeg Istočnog bloka (zemlje Varšavskog ugovora), zaključili smo da u tom smjeru nije imalo smisla odašiljati radio signal. Osim ako to nije bio signal za ometanje komunikacije potencijalnog neprijatelja – ta pretpostavka je bila vrlo blizu stvarnoj namjeni Ivančice. Vojni objekt je izgrađen prvenstveno kao centar za radio prisluškivanje i ometanje (EIPED – Elektroničko Izviđanje i ProtuElektroničko Djelovanje). Osim sustava za nadzor i ometanje komunikacija Ivančica je bila i radio relejno čvorište.

Jugoslavenska vojska je diljem bivše države posijala velik broj takvih objekata (RRČ-ova), njihov zadatak  bio je održavati komunikaciju u slučaju uništenja civilne i vojne fiksne, žičane, telekomunikacijske mreže. Pod uništenjem se mislilo na potencijalno djelovanje neprijatelja, ali i na prirodne katastrofe. Vojna komunikacijska mreža je u svakom trenutku mogla „uskočiti“ na mjesto civilne. Lokacije RR čvorišta uglavnom su bile građene na visokim vrhovima koji su omogućavali komunikaciju bez prepreka. Pokušalo se održati 50 km zračne linije bez prepreka između RRČ-ova jer su korišteni radio uređaji na tim udaljenostima garantirali vezu. Kako ništa u životu nije sigurno, osim da ćemo svi jednoga dana umrijeti, tako su posebni atmosferski uvjeti mogli narušiti komunikaciju i unutar tih 50 km, međutim to su bile specijalne i rijetke neprilike. Daleko veća vjerojatnost bila je da će čvorišta udaljena i više od 50 km uspostaviti vezu.

Vojna radio čvorišta u velikoj su većini slučajeva dijelila lokaciju s civilnim jer radio valovi su radio valovi. Što god išlo preko njih, povoljnoj vezi odgovaraju iste lokacije.

Špijunska stanica

Treba napomenuti da je EIPED segment komunikacijskog centra na Ivančici imao sposobnost slušati bilo čije elektroničke komunikacije u bilo koje vrijeme. Generalni smjer antena je prema zemljama nekadašnjeg Varšavskog ugovora, ali su se bez problema mogle prisluškivati i druge susjedne zemlje kao i domaće komunikacije. Što je točno slušano, ne možemo sa sigurnošću tvrditi jer su naši izvori informacija osobe koje su nekoć bile zaposlene u sustavu veza Jugoslavenske armije. Materijal koji se sakupljao djelovanjem EIPED postrojbi te sva komunikacija tih jedinica sa zapovjedništvima nisu putovali standardnim vojnim komunikacijskim kanalima već posebnim vezama uspostavljenim za obavještajne djelatnosti. Informacije o tome što je točno nadzirao EIPED bile su dostupne samo vojnim (a možda i civilnim) obavještajnih službama, a ne regularnim vojnicima.

Nakon naše, kako se kasnije pokazalo točne, rekonstrukcije primijetili smo i velike rupe u podu krovišta. Zaključili smo da su morale voditi kablove od antena do elektroničkih uređaja. Čim smo krenuli potražiti prostoriju u koju vode rupe, oživjele su naše PMR radio stanice.

„Pronašli smo ulaz u podzemlje. Iza ogromnih i teških metalnih vrata je mračni prolaz.“ – javio je ostatak ekipe. Svi, osim Andrije i mene pohitali su prema mjestu kamo ih je usmjeravao uzbuđeni nalaznik putem radio veze. Mi smo odlučili baciti pogled u sobu u koju vode rupe za kablove. Soba, ili da budemo točniji sobe, se nalaze odmah ispod krovišta. Veliki otvori u podu potkrovlja vode u sve sobe prvog kata sjeveroistočne strane zgrade. Komunikacijski uređaji nisu bili ispod zemlje. Danas su te sobe potpuno prazne, a ono što ih čini različitim od drugih soba u glavnoj zgradi jesu ploče od pluta (pluto je odličan toplinski, ali zvučni izolator) na zidovima, mnoštvo metalnih vodilica za uzemljenje i neobično velik broj mjesta za utičnice (jer su utičnice iščupane) na zidovima. Objekt je sagrađen u kasnim 1980-im godinama kada su standardni stanovi ili poslovni prostori imali jednu do dvije utičnice po sobi – u plutom izoliranim sobama ih je bilo barem desetak i svaka utičnica je bila zasebno spojena na osigurač. Hodnik koji vodi u radio sobe je prepun ploča s osiguračima.

Glasovi iz PMR radio stanica su zvučali daleko manje uzbuđeni, a u nekima se moglo čuti i blago razočaranje. Tamna soba iza teških vrata je sklonište, a ne ulaz u podzemne tunele. Andrija i ja smo se uputili u smjeru teških vrata. Putem smo sreli razočarane istraživače koji su se i dalje nadali da će negdje pronaći ulaz u podzemlje. Dok smo mi posezali u ruksake po naše Solarforeice, oni su se raspršili po terenu oko zgrada. Sklonište nije čak ni podzemno već u razini sa terenom, ali je ojačano zemljanim plaštom i velikodušnim količinama armiranog betona.

Koliko točno armature je ugrađeno u stjenke skloništa javili su nam naši radio uređaji. Nakon prvih par koraka glasovi su se pretvarali u šum, a kako smo ulazili dublje u prostoriju tako su radio uređaji počeli puštati pomalo jezovito zavijanje. Više nismo čuli ostatak ekipe udaljen svega nekoliko desetaka metara od nas, ni uživo, ni preko radio stanica. Sklonište se sastoji od nekoliko prostorija. Pored glavne i najveće prostorije je jedna sa nekoć funkcionalnim sustavom za filtriranje vode, druga koja izgleda kao mjesto za kemijski wc i treća sa drugim djelom sustava za filtraciju vode i uski prolazom. Odlučili smo ući u prolaz.

Prolaz je nekoć bio na više mjesta zatvoren teškim metalnim vratima, no tih vrata više nema pa smo se uspjeli provući kroz njega usprkos tome što smo obojica nemale konstitucije. Ruksaci su nam propisno strugali uza zidove. Prolaz nas je odveo izvan zgrade. Radi se o rezervnom izlazu iz skloništa napravljenom u slučaju da primarni bude zatrpan i zakrčen zbog rušenja zgrade. Odmah po izlasku neugodno zavijanje radio stanica je zamijenio razgovor ostatka ekipe koja je pronašla betonirane zemunice. Uputili smo se u tom smjeru.

Ispod razine glavnog objekta u padinu brda je uvučena nevelika prostorija sa betoniranim tankovima. Ulaz nije skriven, ali dok se ne dođe ispred ulaza ti tankovi su nevidljivi jer su drugi zidovi i strop dio brda. Radi se o sustavu za filtraciju i pohranu pitke vode.

Još jednom smo prošetali po cijelom ograđenom prostoru komunikacijskog centra. Malo dalje od glavnih objekata se nalaze spalionica za otpad i šahtovi za podzemne tankove za gorivo. Primarna namjena spalionice je bilo uništavanje povjerljivih dokumenata (pročitane komunikacije, šifri kojima je isteklo trajanje ili kompletne dokumentacije u slučaju evakuacije). Sa popriličnom sigurnošću mogu tvrditi da u komunikacijskom centru ili da budem precizniji, onom što je ostalo od komunikacijskog centra Ivanščica, nema nikakvog tajnog tunela ili velikog podzemnog kompleksa.

Informacije o sustavu obrane Jugoslavenske armije koje sam saznao nakon posjeta idu u prilog tome da na Ivanščici nije građen podzemni objekt za dugotrajni otpor već prvenstveno mirnodopska stanica za nadzor komunikacija za koju je postojala velika vjerojatnost da će u nekom možebitnom sukobu zbog blizine granice biti uništena ili okupirana.

Autor: Goran Maravić